NASTAO KAO SKUP PROBRANIH TEHNIKA IZ DŽIJU-DŽICU

JUDO (jap. 柔道; Jūdō), JAPANSKA BORILAČKA VJEŠTINA I OLIMPIJSKI SPORT

Prednosti bavljenja i usavršavanja judo vještinama su mnogobrojne. Treniranjem i uopće bavljenjem ovim sportom, postiže se samopouzdanje, koordinacija, snaga, sigurnost, smirenost, odlučnost i samokontrola kao najizrazitije komponente ljudskog karaktera, što u mnogome doprinosi otklanjanju bojažljivosti i kompleksa niže vrijednosti.

Ovo je posebno naglašeno kod mlađih naraštaja, gdje se bojažljiva djeca vrlo brzo izjednačavaju sa ostalom djecom svog uzrasta. Vježbanjem juda i natjecanjem stvara se borbenost u prvom redu kod mladih ljudi. Sportska borba ih oplemenjuje i pravilno kanalizira agresivne sklonosti, učeći ih da kroz samokontrolu, pobjede i poraze pravilno rezoniraju i cijene protivnika, gledajući u njemu čovjeka ravnog sebi i drugima. Treninzi juda su zabavni i veseli te omogućuju da se uz bavljenje sportom super zabavite i steknete nova prijateljstva.

POSTOJE MNOGE LEGENDE O POSTANKU VJEŠTINE

JUDO POVIJEST

Postoje mnoge legende o postanku vještine koju danas nazivamo judo. Sigurnih podataka ima međutim vrlo malo. Zna se pouzdano, da je judo, koji je u današnjoj formi nastao u Japanu, prenesen tamo iz Kine. Japanci su prihvatili od Kineza osnove čitave svoje kulture i civilizacije, ali je njihov odnos prema tim elementima bio nadasve stvaralački. Oni su usavršavali ono što su od njih primili. Od juda, koji je u početku bio samo usavršen način tučnjave, stvorili su disciplinu koja u sebi sintetizira elemente filozofije, nauke, umjetnosti i sporta.

Jedna legenda o postanku juda govori: “Boraveći u Kini japanski liječnik Akyjama Shirobei Yoshitoki učio je od tamošnjih svećenika neke zahvate, koje su nazivali Tes, a koji su bili sastavni dio kineske vještine Jiu-jitsu, tj. nježna umjetnost. Akyjama nikako nije mogao shvatiti osnovni princip ove vještine koji glasi: “Popusti da bi pobijedio”. Jednog dana kada je padao snijeg, Akyjama je promatrao kako se pod težinom snijega lome jake hrastove grane, dok se vitki bambus povija, ali ne lomi. Tada je shvatio svu dubinu kineske mudrosti i poslije svog povratka u Japan postavo je temelje mnogim školama u kojima se izučavala ova vještina”.

Tako su se pomalo razvijale mnoge judo škole gdje su majstori obučavali svoje učenike. Judo je u Japanu dugo vremena predstavljao tajnu vještinu, rezervirane isključivo za pripadnike povlaštene ratničke kaste Samuraja. Svaka je škola imala niz svojih tajnih zahvata koje je ljubomorno čuvala. Tako je stvoreno stanje koje je kasnije predstavljalo ozbiljnu kočnicu daljnjem razvoju juda.

Svoj današnji oblik, a i ime judo (nježan način/put) je dobio tek 1882.g. kada je prof. Jigoro Kano, nakon dubokog studija svih ostalih škola i njihovih sistema, stvorio Kodokan, “Institut za traženje puteva”. On ne samo što je napravio sintezu metoda različitih škola nego je od juda načinio zaokruženi sistem psihičkog i fizičkog odgoja u kojem je unio neke nove principe, zaslužan je posebice za razvoj bacanja u judu (Nage-waza).

Judo onakav kakvog je stvorio Kano, naišao je na jak otpor pristalica starih škola. Taj je spor okončan u jednom susretu između ekipe Ko-do-kwana i reprezentacije svih ostalih škola. Svi susreti, osim dva koji su završeni neodlučeno, završeni su pobjedom boraca Ko-do-kwana. Od tada i postoje borbe na strunjačama u judu.

Judo se nakon toga naglo širi, najprije u Japanu, a zatim po cijelom svijetu. Širenju juda po svijetu su doprinijeli izaslanici Ko-do-kwana, koji su u pojedinim zemljama osnivali škole i institute za proučavanje juda. Između dva svjetska rata judo se počeo javljati u Americi i Europi, poslije drugog svjetskog rata organizirana je Europska judo unija (EJU) 1948.g., a 1951.g. i Međunarodna judo federacija (IJF). Pravila borbe standardizirana su 1951. godine.

STUPNJEVI

VJEŽBANJE JUDA

  • STUPNJEVI Džudoke su rangirani u skladu sa svojim znanjem i rezultatima postignutim u borbama. Prije nego što je Jigoro Kano stvorio džudo, učitelji su učenicima izdavali diplome (Menkyo) i svitke teksta koji su svjedočili o njihovom napretku. Kano je započeo moderni sustav, kada je 1883. dvojici svojih starijih učenika (Shiru Saigo i Tsunejiro Tomita) dodijelio status shodan. No, ni tada nije bilo razlike u izgledu između njih dvojice i ostalih učenika, jer tada Kano još nije bio izmislio džudogi pa su učenici trenirali u tradicionalnim kimonima. Postoji devet učeničkih (Kyu) i deset majstorskih (Dan) stupnjeva s pripadajućim obojanim pojasevima. Iako je najviši rang, 10. Dan, označen crvenom bojom pojasa, ponekad se majstori tog ranga odlučuju za bijeli pojas, čime naglašavaju životni ciklus i činjenicu da se uvijek nešto novo može naučiti bez obzira na sadašnje znanje.
OPREMA

VJEŽBANJE JUDA

  • OPREMA Dvorana u kojoj se trenira judo zove se dođo. Prilikom ulaska u dođo potrebno je da se učenici poklone u znak poštivanja onog što se uči. Ljudi koji vježbaju džudo obično se nazivaju džudoke. Džudoke treniraju u specijalnoj vrsti kimona koja se zove džudogi (kimono). Da biste mogli da učvrstite kimono potrebno je da imate obi (pojas), čija boja odgovara džudokinom rangu. Godine 1907. Kano je predstavio džudogi kakav poznajemo i danas, te su se počeli upotrebljavati pojasevi, za početak samo bijeli i crni. Pojasevi druge boje su došli u upotrebu tek kad se džudo počeo prakticirati izvan Japana. Mikonosuke Kawaishi je počeo podučavati džudo u Parizu i uvidio je da učenici na zapadu brže napreduju kada imaju razne boje pojaseva kao vizualni dokaz svoga znanja.
TEHNIKE JUDA

TEHNIKE

Natjecateljski džudo se većinom bazira na tehnikama bacanjima (Nage-waza), koje se dijele na ručne tehnike (Te-waza), bacanja preko kuka (Koshi-waza) i nožne tehnike (ashi-waza). Sastoji se i od tehnika u parteru (katame-waza) koje se dijele na držanja (Osaekomi-waza), gušenja (Shime-waza) i poluge na rukama (Kansetsu-waza). Parter je prilično zanemaren u natjecateljskom džudu jer se, zbog atraktivnosti, borbe prekidaju vrlo brzo ako jedan od natjecatelja ne napravi značajan napredak.

Tehnike džuda se na treningu uče radeći u prazno, s partnerom koji se “pušta” i u laganom sparingu s partnerom (randori).

Kao i u svim istočnjačkim vještinama tako i u džudo postoje kate. U Kodokan džudu ima sedam kata, iako postoje još nekoliko koje se prakticiraju. Ono što je u katama u džudu drugačije od ostalih borilačkih vještina je to što se kate rade s partnerom. Danas, kada je džudo popularan olimpijski sport i borilačka vještina, sve veća popularnost pridaje se upravo ovom drugom dijelu među kojim spadaju i kate. Naime, vježbanjem džuda kao vještine možemo se njime baviti bez dobnog ograničenja, dok je sportski dio faza koja ima svoje granice. Zato Međunarodna džudo federacija (IFJ), sa svojim članicama aktivno radi na promicanju džudaške kulture u svim segmentima koje on sadrži.

Kate su zapisi određenih tehnika i principa na kojima su se tehnike izvodile i nastale a prema nekoj općoj podjeli možemo ih podijeliti u pet grupa:

  • Kate za učenje tehnika za randori i shiai
  • Kate za učenje principa
  • Kate za realnu borbu
  • Kate iz stare škole (džiju-džicu)
  • Kate nepriznate od strane Kodokana
Izvor: Wikipedia, judoklubpujanke.com